"Snimanje filma je cirkus koji vječno traje", rekao je jedan poznati talijanski režiser ( recezenti bi rekli "kultni" režiser"), i  kada razgovarate s današnjim fotografima, dosta ih  fotografiju smatra "predvorjem filma". Mene osobno zabavljaju uradci "filmskih fotografa", , od režisera nekako su mi najfotogenični FF Copolla i Tim Burton te dakako Pythoni ( ima jedna fotka gdje Burton objašnjava kretnje majmuna u "Planeti majmuna" i super mi je majmunasto zabavna ta fotka).
Nu, vratimo se predvorju filma, po tome donekle (uvredljivo) ispada da se fotografijom bave propali a samim time i frustrirani filmski režiseri, ili frustrirani fotografi koji nikada nisu imali mogućnosti baviti se s filmom . Vjerojatno među fotografima ima nešto od spomenute dvije kategorije, no premise nastranu, snimanje filma, komadičci glamura filmskog svijeta, glume, oduvijek su bili  opijum za narod.
Tako sam i ja pohodio Motovun film festival, i moram reći da me to brdo filmova opilo od prvog dana, postao sam mu štovatelj i poklonik, imao sam osjećaj da bih u Motovunu mogao ostarjeti i umrijeti,  ( ne doslovno, u Motovunu doista postoji starački dom), a sva svoja dosadašnja i sadašnja zanimanja trado bih zamijenio za posao režisera ( napominjem da nisam bogznakakav filmofil, na jedno oko mi filmovi uđu, na drugo izađu).
Sranja se počinju događati s godinama, starenjem, sranja se događaju i spontano, a najgore je kada se sranja počinju dogaćati kombinacijom oboje rečenog.
Tako zbog kombinacije sranja ne idem više ultimativno u Motovun.

Iskopao sam jedan svoj uradak otom, iz 2007. godine, pa, uoči slijedećeg MFF, stavljam ga tude


Motovun mi je za festivala bio jedno od najljepsih mjesta na svijetu, mjesto sa stvarnim Zenom! Napr. da se bilo gdje tih dana u Hrvatskoj skupilo toliko ljudi, red bi odrzavali kordoni policajaca s pojacanjem na konjima. osobno nicem nisam imao primjedbi, nit da je presminkerski, jer me sasvim zabavljalo vidjet sminkerske Croart javnpublicne osobe kako skakucu medju tek ispiljenim gimnazijalcima, rezisere, direktore s svojim glumicama ljubavnicama i njiovim histericnim ispadima ( morti nemamo za kremenatlu no imamo za koku, beeeeeeeeeeeeeeeee).... nit me smetalo " brdo klincadije", dakle curice koje se se prvi put na prvom bombonu dosle ljubiiti s drugom curicom, djetescad koja su dosla proseteti svoj svjezi pirs ili tetovazu il jednostavno zabljuvati babmusom kakv zidic. Znalo se reda, ovi stariji su se drmusali u bambus sitiju, a mladji su izvirivali iz rupetina u zidinama i drzali se rubova plesnih i inih dogadjanja i prema jutru svu si si bili sve bolji i bolji.
zabavljalo me sto je sasvim in bilo ( sve do ocitog mazohizma i ikakve prijeke potrebe)pokusat mukte upast na projekciju i odgledati je zuljajuci dupe. Dakle Motovun je bio mjesto oblacka mistike, fantazije i ljubavi za sve ljude koji su se zatekli u njemu. jasno bilo je Motovun i sasvim OK mjesto da se kao pametnima i kulturnima pokazu svi , jos jednom ili oni koji to tekuce godine nisu stigli. Pravovjerni Motovunchani imali su Gestapovska pitanja tipa " jes se doso samo se setat il se dizes na ranojutarnje projekcije"? Motovun je imao najljepsa jutra, plesalo se do svitanja a u svitanje mlade mame dojile su djecu na zidinama ( !!). o tom raju puno je tinte proliveno pa necu duljiti vec bih se osvrnuo na znakove propasti, koji su po meni dali naslutiti srazmjerno, i tek nedavno...
2004. godine cekao sam projekciju na glavnom trgu, onaj prolaz se sav natiskao svijetinom i medju njome bilo je jedno pet sest; navijaca, s navijackim kapicama i salovima koji su, pivama uzdignutima iznad glave , podrigivajuci i ogledavajuci se ko zhabe dernjali " jebote kolko nas ima" , i " gdje ste picke drogirane"( ne bih htjeo vrijedjati navijacke subkulture al mislim da se radilo o BBB). Smrad koji se ronio tim glavama bio je samo nagovjestaj jos veceg smrada, a kako nazvati tupavu ideju da s utkamice, ili jos bolje da u Motovun na projekciju filma ides odjeven ko navijac i davis okolinu ni krivu ni duznu!? Ladno su usli u kino, roktali jedno sat vremena i onda se pokupili i osli van. dakle iako je Motovun mirisao na zapisane zidine i na travu i zapisanu i popusenu, nije se dalo naslutiti da je poceo mirisati ko strvina, osim po spomenutim privucenim hijenama.
2005. godine nestalo je nasijeg glam art haj sosajitija, balavurdija je pocela imati prizvuk nesnosnog, naguravanje je postalo grubo, dernjanje s zaduhom pive i bambusa castilo te na svaka dva metra. Haj sosajiti nije skroz zbrisao- getoizirao se u vip parkicu i po hotelskijem sobama, ne budi mu za krivo. 2005 godine poceo je krah sa prijevozom, celavi misicavi mladci koji su regulirali promet autobusima taman su se uhodavali s reketarenjem, rekao bih po ophodjenju njiovom. 2005 . godine stvarno je raslojavanjem na Vip i drugu klijentelu Motovun postao sajam. Uhvatio sam se kako bjezim s tzv bambus citiya kad je rulja uz " joj jaaano, joj janice" poèela "voziti vlakić".
2006. godine definitivan kraj- po zidinama poceli piciti narodnjaci, turbo ultra folk. mislim jasno mi je da su u Motovoun od prve godine isle samo picke jugonostalgicarsko izdajnicke i niihovi orjunaski prijatelji, i da je danas slusati narodnjake savim normalna stvar, no jebote stvarno ovo je bilo previse. po zidinama su pocele prve tuce ( 2007. ocekujemo pucnjavu), na kraju sam skoro poginuo zbog dvije nadroksane budale, tj umirao sam polako, al nisam umro, dok su me ko stopera spustali do Mirne.

Tako je i Motovun za me umro, a gdje pisati o mrtvom prijatelju nego na forumu koji je takodje mrtav, nek im je slava i fala oboma .

(2007)